ROMANIJAPRES, 1

SVE NA ČISTINU

Kontrola obrazovanja važnija od kvaliteta

romanijapres | 19 Oktobar, 2017 16:24

Da li će DNS uništiti obrazovanje u Republici Srpskoj?

Dane-Malesevic-326x245
  • Kontrola obrazovanja važnija od kvaliteta –

Iz svih predloženih rješenja za kompletno obrazovanje u Republici Srpskoj vidi se da je Vlada RS iznad svega bila zainteresovana za upravljanje, rukovođenje i kontrolu, što ukazuje na to da je njena krajnja namjera da se snažno koncentriše moć u rukama ministra, koji će postati neka vrsta menadžera obrazovnog sistema u cjelini.

Ministarstvo prosvjete i kulture niz godina radi na reformi sistema obrazovanja, predškolskog, osnovnog, srednješkolskog i visokog, stalno mijenjajući koncepte, ali i zakone, kao i radne grupe. Može se reći da su do sada izveli krupne promjene, radile su se i brojne strategije, ali se nije previše vodilo računa šta kažu stručnjaci u javnim raspravama, jer nakon toga u primjeni akata dolazilo je do opšteg haosa čiji se dio posljedica vidi i osjeća a za koji je odgovorna politika.

Razni koncepti reformi nikada nisu u potpunosti predočeni javnosti, ili su skrivani od nje, a da bi se odgonetnuo opšti smisao rješenja trebalo bi ih sagledati kao cjelinu.

Prvo što podliježe kritičkom preispitivanju je procedura predlaganja svih mjera. Sumnju izaziva i to što radne grupe uglavnom rade u tajnosti, ne zna se ni po kojim mjerilima su sastavljene, ni ko je u njima bio. Nijedna institucija značajna za obrazovanje nikada nije uključena u potpunosti, u pripreme mjera, javne rasprave, oblikovanje strateških pravaca, formalno u dijelovima da kroz nametnuti okvir rada i diktirani tempo, ali suštinski i kompletno ne, a to se s razlogom može smatrati za oblik pritiska.

Rokovi za javne rasprave su uglavnom kratki, a za neke akte i ograničeni, jer se primjedbe mogu dati samo na konkretne članove, a ne i na opšti duh i koncepciju cijelih zakona i strategija.

Ako se takve procedure primjenju sada dok još postoje savjeti (za obrazovanje), to samo glasno najavljuje kako će se donositi nova rješenja u budućnosti kada ne bude takvih nezavisnih institucija.

Sve predložene mjere Vlada uglavnom ignoriše, ili usvaja one suprotne prethodno donesenim, sastavljena od istih stranaka koje i sada čini vladajuću koaliciju. I oni uporno govore kako prednjače u provođenju mjera reformske agende koja će nas približiti EU. A bez ikakve argumentacije dovode i pozitivne mjere u pitanje, a one koje oni predlažu će razoriti postojeće obrazovne institucije i savjete za obrazovanje i obrazovanje odraslih.

Te institucije su razvlašćene u smislu umanjenja autonomije djelovanja, i oni postaju savjetodavna tijela ministra prosvjete, koji može da ne sarađuje i ne uvažava ih po svom nahođenju i u praksi da inicira njihovu promjenu, a njihove prijedloge može da odbije bez ikakvog relevantnog obrazloženja.

Nadležnosti institucija/organa koje su bile kompetentne prenose se na ministra, ministarstvo ili Vladu- dakle na političke instance, što povećava opasnost od još veće politizacije obrazovnih mjera.

Uz razaranje obrazovnih institucija, praksa da direktore škola imenuje i smijenjuje resorni ministar utiče i na ponašanje direktora- činiće sve da ministar bude zadovoljan njihovim ponašanjem. Takav direktor će potpuno ignorisati stav školskog kolektiva, a nastavnici će nastojati da budu poslušni, jer direktor donosi odluke o zapošljavanju ili otpuštanju. Na taj način se podstiče pasivnost i bitno ograničava autonomija, profesionalna odgovornost i stvaralaštvo nastavnika. Ako se tome doda i način biranja školskih odbora jasno je da su otvorena vrata za dominaciju politike.

Po pitanju visokog obrazovanja Vlada imenuje tijelo za akreditaciju i osiguranje kvaliteta. To riješenje je u dubokom raskoraku sa standardima EU, koji podrazumijevaju nezavisnost tih tijela od izvršne vlasti i politike. Umjesto da se podstakne kvalitet suštinski se ograničava autonomija ključnih tijela za razvoj visokog obrazovanja, pa i autonomija univerziteta i omogućava uplitanje politike u proces akreditacije.

Tako je i poznato da se političkim dogovorom Mostara i Banjaluke vrše međusobno akreditiranje visokoškolskih ustanova po sistemu tante za tante, a koliko je politika umiješala prste govore i aktuelni pritisci na sada već bivšeg rektora univerziteta u I. Sarajevu da podnese ostavku koji se po sopstvenim riječima  morao da se krije i auto parkira pred jednim ,a spava u drugom hotelu. To su već, zašto ne reći, mafijaške metode.

Obrazovanje se uvijek spominjalo kao strateški razvojni resurs, a od strategija i razvoja ništa, naprotiv uopšte se ne vodi računa o obrazovanju odraslih na selu, jer još uvijek oko 40% stanovništva živi na selu.

Koncentracija moći odlučivanja u rukama resornog ministra, ministarstva, vlade i stranaka imaće za posljedicu politizaciju obrazovanja, jer su sve poluge prosvjetne vlasti u rukama političke vlasti. Iako se sve značajne nadležnosti, otvoreno ili prikriveno prenose na ministra, nema nikakvog osnova za vjerovanje da je on kompetentan za te poslove. Takva raspodjela nadležnosti je u punom raskoraku sa savremenim shvatanjima decentralizacije i dekoncentracije moći odlučivanja, koje se zasnivaju na principu kompetentnosti. Ovakvom kontrolom obrazovanja neizbježan je pad kvaliteta obrazovanja.

Za procjenu mogućih efekata ovakvih mjera i reformi u sistemu obrazovanja potrebno je sagledati i koje mjere nedostaju. Svi zvaničnici govore o novoj revoluciji u svim sferama života, a u svim njihovim mjerama nema nijedne inovacije ni podsticaja škola/univerziteta, ni nastavnika da uvode inovacije čak ni u vidu eksperimentalnih škola, programa, novih metoda rada, ili organizacije škole. Takođe propuštena je prilika da se sistem finansiranja iskoristi kao najmoćniji instrument podsticanja kvaliteta obrazovanja. Iako se korist izraz profesionalni razvoj nastavnika, ne postoji nijedna ozbiljna mjera za unaprijeđenje inicijalnog obrazovanja nastavnika, smislenog sistema stručnog usavršavanja, djelotvornog sistema napredovanja i boljeg nagrađivanja onih koji rade na kreativan i inovativan način. Razvojni plan škole kao izuzetan instrument za aktiviranje škola, za izgradnju njihovog specifičnog profila i za razvoj prave autonomije nije podržan nikakvim ozbiljnim podsticajima tako da ostaje puka deklaracija. Za snaženje stručno pedagoškog nadzora koji i sada postoji samo na papiru nisu predviđene nikakve stvarne mjere (povećanje broja savjetnika, njihova ozbiljna obuka i stavljanje u pogon). Nema prijedloga da se podrže inovativne metode nastave (participativne, aktivne, interaktivne metode, samostalni projekti), niti razuđeni oblici vannastavnih aktivnosti (sportske i kulturne aktivnosti u lokalnoj zajednici, slobodne, izborne i fakultativne istraživačke aktivnosti, ekološke i filantropske akcije) koje imaju ogromni potencijal vaspitnog djelovanja. Ali sve te aktivnosti mogu imati efekta samo ako ulaze u strukturu radnog vremena nastavnika, ako ih sistem vrednovanja škola podržava i ako se stvore uslovi za njihovo provođenje. Treba napomenuti i veoma pasivnu poziciju sindikata koji ne obavljaju svoj posao i time doprinose rasulu u sistemu obrazovanja, a isti je slučaj i sa većinom akademskog osoblja u visokom obrazovanju, pa čak i gori.

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb